2 Kings 6

1A sinovi proročki rekoše Jelisiju: gle, mjesto gdje sedimo pred tobom tijesno nam je. 2Nego hajde da otidemo na Jordan, pa da uzmemo ondje svaki po brvno i načinimo ondje mjesto gdje ćemo boraviti. A on reče: idite. 3A jedan reče: budi voljan, pođi i ti sa slugama svojim. A on reče: hoću.

4I tako pođe s njima. I došavši na Jordan sjekoše drva. 5A kad jedan od njih sijecijaše drvo, pade mu sjekira u vodu; a on povika govoreći: avaj gospodaru, još je u naruč uzeta.

6A čovjek Božji reče mu: gdje je pala? A kad mu pokaza mjesto, on otsiječe drvo i baci ga onamo, i učini te sjekira ispliva. 7A on reče: uzmi je. I čovjek pruži ruku, te je uze.

8A kad car Sirski vojevaše na Izrailja, vijećaše sa slugama svojim, i reče: tu i tu neka stane vojska moja. 9A čovjek Božji posla k caru Izrailjevu i poruči: čuvaj se da ne ideš onuda, jer su ondje Sirci u zasjedi.

10I car Izrailjev posla na ono mjesto, za koje reče čovjek Božji i opomenu ga, te se čuvaše. I to ne bi jedanput ni dva puta. 11I smuti se srce caru Sirskom zato, i sazvavši sluge svoje reče im: hoćete li mi kazati ko od naših dokazuje caru Izrailjevu?

12A jedan od sluga njegovijeh reče mu: niko, care gospodaru moj; nego Jelisije prorok u Izrailju dokazuje caru Izrailjevu riječi koje govoriš u ložnici svojoj. 13Tada reče: idite, vidite gdje je, da pošljem da ga uhvate. I javiše mu govoreći: eno ga u Dotanu.

14I posla onamo konje i kola s velikom vojskom; i oni došavši noću opkoliše grad. 15A ujutru sluga čovjeka Božijega ustavši izide, a to vojska oko grada i konji i kola. I reče mu sluga: jaoh gospodaru, šta ćemo sad? 16A on mu reče: ne boj se, jer je više naših nego njihovijeh.

17I pomoli se Jelisije govoreći: Gospode, otvori mu oči da vidi. I Gospod otvori oči momku, te vidje, a to gora puna konja i kola ognjenijeh oko Jelisija. 18A kad pođoše Sirci k njemu, pomoli se Jelisije Gospodu i reče: oslijepi ovaj narod. I oslijepi ih po riječi Jelisijevoj. 19Tada im reče Jelisije: nije ovo put, nije ovo grad; hodite za mnom i odvešću vas čovjeku kojega tražite. I odvede ih u Samariju.

20A kad dođoše u Samariju, reče Jelisije: Gospode, otvori im oči da vide. I Gospod im otvori oči, i vidješe, a to bijahu usred Samarije. 21A car Izrailjev reče Jelisiju kad ih ugleda: hoću li biti, hoću li biti, oče moj?

22A on reče: nemoj biti; eda li ćeš one pobiti koje zarobiš mačem svojim i lukom svojim? Iznesi im hljeba i vode neka jedu i piju, pa onda neka idu gospodaru svojemu. 23I ugotovi im gozbu veliku, te jedoše i piše; pa ih otpusti, a oni otidoše gospodaru svojemu; i otada ne dolaziše čete Sirske u zemlju Izrailjevu.

24A poslije toga Ven-Adad car Sirski skupi svu vojsku svoju, i izide i opkoli Samariju. 25I nasta velika glad u Samariji, jer gle, bješe opkoljena toliko da glava magareća bijaše za osamdeset sikala srebra, a četvrt kava golubinjega kala za pet sikala srebra. 26I kad car iđaše po zidovima, jedna žena povika k njemu govoreći: pomagaj, care gospodaru!

27A on reče: Gospod ti ne pomaže, kako ću ti ja pomoći? s gumna li, ili iz kace? 28Još joj reče car: što ti je? A ona reče: ova žena reče mi: daj sina svoga da ga pojedemo danas, a sjutra ćemo pojesti moga sina. 29I skuhasmo sina mojega i pojedosmo ga, a sjutradan rekoh joj: daj sina svojega da ga pojedemo. Ali ona sakri svoga sina.

30A kad car ču riječi ženine, razdrije haljine svoje; i kad iđaše po zidu, vidje narod gdje kostrijet bijaše ozdo na tijelu njegovu. 31Tada reče car: tako da mi učini Bog i tako da doda, ako glava Jelisija sina Safatova ostane danas na njemu.

32A Jelisije sjeđaše u svojoj kući, i starješine sjeđahu kod njega. I posla car jednoga od onijeh što stajahu pred njim; a dok još ne dođe poslani k njemu, on reče starješinama: vidite li gdje onaj krvnički sin posla da mi otsiječe glavu? Gledajte kad dođe poslani, zaključajte vrata, i odbijte ga od vrata; eto, i bahat nogu gospodara njegova za njim. I dok još govoraše s njima, gle, poslani dođe k njemu, i reče; gle, ovo je zlo od Gospoda; čemu ću se još nadati od Gospoda?

33